Režija: Lordan Zafranović
Scenario: Arsen Diklić, Lordan Zafranović i Uroška Tatomir
Ovo su moji utisci (u šest tačaka) o autorskoj, i nadam se, ne konačnoj verziji filma koja će ići u bioskopsku distribuciju.
Zašto sam napisao da se nadam?
Zato što će ovo biti odličan, čak veliki film, ali samo ako se iseku, to jest izbace, scene koje u značajnoj meri kvare pozitivan utisak o ovom Zafranovićevom umetničkom delu. Ali ne zato što usporavaju film, a nisu neophodne, već zato što su u ovom kontekstu pogrešne i suvišne.
Obeležiću SPOILERE crvenim slovima u kurzivu, mada i bez toga neću ništa suštinski otkriti o sudbini likova što bi nekome moglo da pokvari gledanje.
1.
Ono što mi je najviše smetalo i što jednostavno mora da se iseče, s obzirom na to da je namera autora i svih onih koji su stali iza ovog filma bila da ovo delo u celini bude ozbiljna i dostojna posveta jasenovačkim mučenicima, su polu pornografske scene.
Tu, naravno, mislim na scene Ljube Miloša sa njegovom sekretaricom, koju tumači Katarina Radivojević (sa sve felaciom, srećom nevidljivim i guranjem flaše u vaginu), a koje nemaju apsolutno nikakvog smisla niti opravdanja u ovoj priči, a posebno nemaju mesta u filmu sa ovakvom temom, sem da Katarina pokaže svoje atribute (iz daleka i izbliza) i da Lordan ispoštuje tradiciju prikaza lepih golih žena u svojim filmovima. A cela ta epizoda sa Jevrejkom koja se loži na svog ustaškog mučitelja deluje kao neka jeftina i otrcana verzija priče iz Noćnog portira Liliane Kavani.
U ovu kategoriju spadaju i scene sa Milošem na nasipu posle likvidacija logorašica uhvaćenih pri pokušaju bekstva. Nakon što je jednu od devojaka obesio, on joj temeljno posisa dojku, a potom se skine i masturbira, i to u muzičkoj pratnji ciganskog orkestra.
Šta još treba izbaciti?
Scenu u kojoj jevrejski glumac-klovn na pozorišnoj predstavi (koju Luburić organizuje za predstavnike Crvenog križa kako bi se uverili da je Jasenovac radni logor u kojem logoraši uživaju u umetnosti koju sami kreiraju), na kraju svoje tačke podsmevanja i prkošenja ustašama - počne da prdi, a iz dupeta mu izlaze mehurići od pene.
Ova scena je izazvala dve različite reakcije u publici na projekciji filma. Neki su bili šokirani i potpuno zbunjeni, a neki su se smejali. Da li je ideja te scene bila da posluži kao ventil za gledaoce da bi bar na nekoliko sekundi ispraznili akumuliranu teskobu i mučninu od potresnog filma, ili nešto što je Lordanu izgledalo kao prigodna metafora koja simbolizuje borbu svih umetnika sveta protiv totalitarnih režima, ne znam, ali meni je bila over the top i potpuno je rasturila do tada savršeno kreiranu mračnu i smrtno ozbiljnu atmosferu pakla na Zemlji zvanog Jasenovac.
Osim što će ove scene negativno uticati na percepciju filma kod objektivne i filmski pismene publike, Zafranovićevi neobjektivni kritičari i mrzitelji, iz Srbije i regiona, a koji do sad nisu videli film, će ih oduševljeno dočekati kako bi film diskreditovali i ismevali kao jeftinu pornografiju i parodiju koje su neprimerene ovako ozbiljnoj i osetljivoj temi.
Sve scene sa neimenovanim ustaškim oficirom koga tumači Milan Marić su, takođe, višak.
On je fensi ustaša, intelektualac, umetnik, čovek sa uzvišenom misijom, nerazumljivom običnim ustaškim koljačima; on ne ubija nožem i maljem, već samo revolverom i u belim rukavicama. Sa sobom nosi crvenu ružu. On ne deluje realistično, već kao kartonski lik, neka karikatura ustaše, veštački umetnut u to vreme i prostor. Ne možete čak ni da ga mrzite jer ne deluje stvarno; samo vas iritira kad god se pojavi. Ni interakcija ovog virtuelnog ustaše sa drugim likovima nije bitna za radnju. Pojavi se, ispali par otrcanih kvazifilozofskih parola, ubije nekoga i nestane, i tako nekoliko puta u toku filma. Marić je bezuspešno pokušavao da udahne životnost tom liku teatralnim gestikulacijama.
Još jedna od apsurdnih scena koja se bez problema može izbrisati je ona u kojoj se usred tzv. nastupa (postrojavanja logoraša radi prebrojavanja, selekcije za prisilni rad, a najčešće javnih likvidacija) na kojem Marićev ustaša poziva da se jave oni koji su pomogli bekstvo jednog Jevreja iz logora, dvojica počinju da se naglas smeju trećem, jer se uneredio od straha.
Kome je od logoraša u Jasenovcu uopšte bilo od smeha, a posebno usred nastupa povodom bekstva jednog od njih, kada im je smrt svima nad glavom?
Jeftina simbolika sa belim golubom na Maksu Luburiću, takođe, baš bode oči.
Vizuelna simbolika i apstrakcija koja nam je potom prikazana (sa eksplozijom krvi i katapultiranjem leševa iz bunara u vazduh, a potom gejzirom čiste vode koja pada na žedne Kozarčane) je bila apsurdna, a i potpuno iznenađujuća i neobjašnjiva, jer potpuno odskače od realističnih prizora koje smo do tog trenutka gledali.
Meni generalno te metafizičke i nadrealne scene u filmu nisu ostavile jak utisak, sem one posvećivanja starca Vukašina, koja je jednostavno i upečatljivo izvedena, i delimično srbosjeka koji na kraju završava na dnu reke da u mulju zlokobno čeka da ga neko nekad ponovo iskopa.
Predrag Antonijević je to kreativnije i emotivnije izveo u Dari iz Jasenovca sa vagonom ubijenih u koji su simbolički ulazile jasenovačke žrtve.
2.
Film ima i nekih mana koje ne mogu da se reše u montaži, jer su scene koje ih sadrže neophodni delovi ove filmske kompozicije. Ali to ne znači da ih treba prećutati:
- umiranje logoraša u filmu je trenutno. Bez obzira da li su im prerezani vratovi, da li su obešeni ili upucani.
Dakle, baš niko od njih se nije batrgao i krkljao nakon klanja (možda samo onaj Jevrej u lančari), niti mahao nogama boreći se za vazduh na vešalima (svima su u sekundi izgleda slomljeni vratovi), niti ostao živ iako je samo jednom pogođen metkom i to ne u vitalne organe.
Možda je to većini gledalaca nebitno, možda i nisu primetili, ali ako se već insistiralo na realizmu i autentičnosti, onda je trebalo posvetiti i tome pažnju;
Može se pretpostaviti da su mnogi od njih bili u šoku i zamrznuti (kao što se to često dešava ljudima u takvim situacijama), ili su bili ravnodušni (kao što su mnogi logoraši u Jasenovcu zaista i bili prema smrti koja im je pretila svake sekunde, pa su na kraju i otupeli), ali da gotovo niko od njih u filmu nije pokazao nikakvu reakciju, već su najčešće delovali kao ljudske lutke, predstavlja još jedan od propusta koji mi je upao u oči;
- u par slučajeva ustaše pokazuju iznenađujuću toleranciju i strpljenje prema svojim zarobljenicima, pogotovu prema deci koja odbijaju poslušnost (u scenama borbe za vodu na Kozari), pa čak i udaraju i grizu svoje stražare (kao plavokosi kovrdžavi klinac na bodljikavoj žici u sceni odvajanja od majke).
A dobro je poznato iz svedočanstava kozaračkih izbeglica i jasenovačkih logoraša da ustaše u tim situacijama ni sekund nisu oklevale da takvo dete probodu bajonetom ili mu razbiju glavu kundakom, ili o zid, pa zato takve scene ovde deluju neuverljivo. Jasno mi je da nije lako snimiti scenu udaranja ili ubistva deteta, ali je to sigurno moglo da se reši kako bi izgledalo uverljivo i verno istorijskim izvorima;
- izdepilirano međunožje jedne od logorašica;
- ima i nekih naivnih i nelogičnih scenarističkih rešenja pred kraj filma kada Diana vodi glavnu junakinju, Srpkinju Zoru, da vidi svog malog brata direktno u stan glavne ustaškinje u Zagrebu, ili kad ustaški oficir svoju uniformu maskira samo jednim mantilom, i sa automatom se vraća u glavni grad Hrvatske koji su oslobodili partizani.
Iako se autorska verzija filma, kao što sam naveo, nije sekla tamo gde je trebalo, negde se secnulo i gde nije trebalo.
Tako u filmu upadljivo fali deo u kojem je trebalo da vidimo kako je glavna junakinja završila u partizanima, i gde je nestala hrvatska porodica, koja ju je prihvatila po bekstvu iz Jasenovca.
Postoje i neke scene koje nisu problematične kao one navedene na početku ovog teksta, već jednostavno nisu neophodne; ni za praćenje radnje, ni za razvoj likova, a njihovim odstranjivanjem film bi dobio na kompaktnosti i oštrini, i bio još snažniji.
Mislim da bi kad se sve sabere, moglo da se iseče najmanje pola sata, a možda i sat vremena.
A kada bi se to uradilo, jasnije bi se videlo, i još jače doživelo sve ono što je vrhunski urađeno u ovom filmu.
Tada dobijamo potresnu, bolnu i dostojanstvenu posvetu jasenovačkim žrtvama (a u širem smislu i svim žrtvama NDH čiji je Jasenovac najmonstruozniji simbol), i snažno umetničko delo, koje je izvanredno režirano i odglumljeno.
Tu pre svega mislim na mladog Alekseja Bjelogrlića (izmišljeni ustaški psihopata Lovro), koji je, i to kažem bez preterivanja, kreirao jednog od najkompleksnijih, najubedljivijih i najjezivijih monstruma u ljudskom liku u svetskoj kinematografiji.
Dušanka Stojanović Glid, koja glumi glavnu ustašku funkcionerku iz Zagreba, je pristojno odradila postavljeni zadatak, ali mi je utisak da je tu napravljena greška u kastingu; nekako mi ta glumica ima lice neke domaćice/tetke/majke iz domaćih treš serija sa TV Prve i Pinka, a ne bezosećajne ustaške aždaje, pa mi nije delovala zastrašujuće, pa samim tim ni dovoljno ubedljivo u toj ulozi.
Trojica hrvatskih glumaca, koji su praktično nosioci glavnih uloga, bili su izvanredni.
Rene Bitorajac je uspeo da bez karikiranja i preterivanja uverljivo predstavi esenciju zla kakav je bio brutalni zapovednik Jasenovca i direktni izvršilac ustaške ideologije, Maks Luburić.
Leon Lučev je impresivan u ulozi izmišljenog ustaškog oficira Bobinca; čovek kao da ne glumi-on je postao taj lik.
Bojan Navojec i Hana Hegedušić su takođe bili dobri u svojim epizodama dobroćudnog zagorskog bračnog para, kao i Vili Matula u svojoj minijaturi hrvatskog komuniste na stratištu.
4.
Priča i likovi filma sa zasnovani na scenariju čuvenog jugoslovenskog književnika i scenariste Arsena Diklića (Ne okreći se, sine, Marš na Drinu, Salaš u Malom Ritu..), i njegov autorski pečat se prepoznaje u snažnim i jasno profilisanim fiktivnim karakterima, i dijalozima koji su precizno napisani i zvuče životno i prirodno.
Siguran sam da Arsen nije napisao one opscene scene sa Ljubom Milošem i njegovom sekretaricom.
Istorijski kontekst je jasno predstavljen gledaocima i to je pametno i vešto uklopljeno u film (a što je upadljivo nedostajalo u Dari iz Jasenovca); prvo informacijama koje gledalac može da pročita na početku filma, zatim majstorski snimljenom scenom iz jednog, neprekinutog kadra u kojoj posmatramo sastanak ustaških vođa sa njihovim nemačkim i italijanskim šefovima, na kojem ćemo čuti šta je cilj ofanzive na Kozari, i na kraju, kroz reči Miloša i Luburića, koji objašnjavaju da je genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima koji gledamo - državni projekat, a ne skup nasumičnih akcija nekolicine odmetnutih i pijanih ustaša; da se sprovodi sistemski, na osnovu zakona ustaške države, i sa jasno određenim ciljevima i metodama kojima treba da budu ostvareni (po poznatom, zloglasnom modelu trećina).
Fotografija Gorana Volarevića je odlična, i adekvatna za film sa ovom temom i ovako epskog zamaha.
Scenografija Milenka Jeremića je impresivna. On je uradio fascinantan posao u rekonstrukciji jasenovačkog logora čije ćete različite delove moći da vidite u filmu, a posebno je ubedljiv prikaz lančare.
Vidi se da su u ovaj film uložene ozbiljne pare.
Kostimi (Borisa Čakširana) i maska/šminka (Dušice Vuksanović) su na visokom nivou. Za razliku od Dare iz Jasenovca gde su logoraši izgledali previše čisto i ispeglano, ovde je to odrađeno kako treba, tako da gotovo osećate prljavštinu i smrad dok gledate film.
Jedino gde imam zamerku u ovom segmentu je premalo krvi na telima ustaških ubica nakon klanja njihovih žrtava.
Posebna pohvala za Angelinu Marinković koja je birala statiste. Ljudi koje ćete videti u filmu (svih starosnih kategorija) izgledaju kao pravi logoraši, a ne kao manekeni iz naših reklama. Puno ih je izgledalo izmučeno ili bolesno, a posebno su upečatljiva neka lica koja podsećaju na ona sa starih crno belih fotografija logoraša iz tog vremena.
I ustaški stražari su dobro odabarani; nije se insistiralo na čudovišnim fizionomijama i ružnim ljudima, već su se birali mukarci običnih, prosečnih lica, uglavnom mlađi i srednjih godina.
Jedini tehnički aspekt koji je bio slab je CGI. To je bilo posebno vidljivo u scenama klanja i u sceni paljenja seljaka, kao i ubacivanja ubijenog Jevrejina u peć.
5.
Najčešća pitanja koja se postavljaju onima koji su film gledali su:
- Da li ima scena kao što je čuvena iz autobusa u Okupaciji u 26 slika? Da li može da se gleda?
Ovde su mnogo potresniji dokumentarni snimci žrtava Jasenovca (posebno dece) koje su kod gledalaca izazivale veći šok, jer su ih očigledno neki tek sada prvi put videli.
Uglavnom, na projekciji kojoj sam prisustvovao je bilo ljudi koji nisu mogli sve to da podnesu pa su napuštali salu, a video sam i da su neke žene pokrivale lice rukama kada god bi sledila scena ubijanja.
Meni su najpotresnije scene u filmu, i mnogo snažnije od samih prikaza likvidacija, bile one u kojima ustaše odvajaju decu od majki, i tu su glumice i statistkinje bile bolno uverljive.
6.
Da li je film antihrvatski?
Za Hrvate koji se identifikuju sa ustašama, za koje je NDH svetla tačka hrvatske istorije, i koji se dive i ponose njenim čelnicima, sigurno jeste.
Za one normalne, naravno da nije.
U filmu imate hrvatski bračni par koji prihvata i odgaja srpsko dete koje je pobeglo iz Jasenovca.
Imate Hrvata koji hrabro prkosi ustaškim koljačima na gubilištu ( i to čuvenim rečima Rada Končara).
Imate predstavnike hrvatskog Crvenog križa koji se sa Dijanom hrabro i uporno bore da spasu decu Jasenovca.
Imate jednog od glavnih ustaških oficira koji se protivi ubijanju dece, pa čak i usvaja jedno srpsko dete.
I nema nikakvog licitiranja brojevima ubijenih u Jasenovcu.
ZAKLJUČAK
Nadam se da će producenti uspeti da sa Lordanom naprave kompromis u montaži i da nađu najidealnije rešenje u pogledu dužine filma, odnosno, odstranjivanja svega onog što ga kvari, opterećuje i oduzima mu snagu (a imajući u vidu i to da autorska verzija nije izvorno nastala ovakva kakvu smo je videli na Festu, već je izmontirana od 8 sati materijala za TV seriju), i da ćemo u bioskopskoj distribuciji videti verziju koja će filmu dozvoliti da istim intenzitetom i oštrinom pulsira i udara tokom celog svog trajanja, i tako ostvari puni potencijal koji ovaj snimljeni materijal poseduje.
P.S.
Nisam hteo da u ovom tekstu gubim vreme na pljuvače Lordana Zafranovića iz Srbije i regiona koji film i autora nisu napadali iz umetničkih, već iz političkih razloga, i zbog teme kojom se kroz celu karijeru beskompromisno i dosledno bavi, a u slučaju njegovih “kolega” iz sveta filma, naročito srpskih, i zbog zavisti i sujete.
Lordanovo dosadašnje umetničko delo, hrabrost i integritet su dovoljna brana od takvih napada.
A za njih samo: - Lajte, kere Jakobsfelda.
DRPIGA























.png)






























%20-%20YouTube.png)











%20Matilda%20Lutz%20Robert%20Sheehan.png)






%20-%20YouTube.png)




